Tags

, , , , , ,

( Svetislavu Stefanoviću )

Hristos, u dnu sela, na domaku puta,
Na mestu gde “Sveto Vrelo” teći zače,
Sam, na krstu visi, i splet oštre drače
Obvija se grubo oko čela žuta.

Pozno, kad u granju samotnoga kuta
Mesečina bela zatreperi jače,
Žena, u crnome velu, duga skuta,
Pred Hristove noge sruši se i plače…

I gle, On se trza… A iz svake rane
Po kap jedna svetla kao rubin kane,
I sa bledih usna dršću čežnje glasi…

Vek za vekom teče, a još, noću, ista
Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista
Lepršaju vetri njene zlatne vlasi…

1918.