Tags

, , , , ,

POVRATAK (I)

Mrem… Sa mojih njiva eno drugi žanje…
Tamo više nema stare kuće moje –
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje…

O lijepa polja! O lijepe luke!
Ne nosim vam ništa doli duše gole,
Žuljeva i rana, što peku i bole,
Nevolje i gladi i skrhane šljuke…

U tebi mi neće, moje rodno selo,
Pogladiti niko rukom mračno čelo,
Niti li će čuti vapaj bijedan…

Ja znam, ništa više za me nemaš tamo,
Ali jednu želju ispuni mi samo:
Pod granama tvojim o daj mi grob jedan.

POVRATAK (II)

Propojaše srca, i sve kô da preli
Prazničkog tamjana miris blag i mio.
Nesta mutne magle sa obraza sveli’,
I svjetlilo zasja gdje je sumor bio;
Sve, staro i mlado, radošću se grije
I vrvi na vrata iz kolibe svoje –
Majke, sestre, ljube, s lučevima stoje,
Čekaju… Noć mračna. Negdje kurjak vije.

Već svi čuju blizu, sa putanje znane,
Rzanje i topot i oružja zveku,
I po koji metak što, s klicanjem, plane,
Te po dugom klancu jeka stiže jeku.
Tapšu djeca, viču, i s radosti vrele
Kao da bi svako poletjeti htjelo,
Jer sad, eno, vide sve konjike smjele
Gdje, mašući kapom, ulaze u selo.

Tu su! “Dobro došli!” pozdravi se hore.
Sjahuju junaci i svojima hrle;
I u plamu luča, kô u plamu zore,
Vidiš kako sestre trče, braću grle,
Uvis mlade majke svoja čeda dižu,
A očevi krepki ljube ih u čelo.
Svi mili i dragi s okršaja stižu,
I u rudom sjaju luča trepti selo.

“A gdje je moj Grgur?… Zar on došô nije?”
Jedna pogurena, stara žena poče.
“Kažite mi gdi je?… Moj sin Grgur gdi je?”
I glas muklo zvoni, kô iz grobne ploče.
Zbunjeno je tješi ratnik, momče neko,
A gotovo da mu suza s oka kane:
“Možda, ove noći, il’ sjutra, čim svane,
Dojezdiće i on… Tako nam je rekô”…

Ona samo zuri u gomilu gustu,
I rođeno selo postade joj tuđe –
Ne poznaje više nikoga. I pustu
Čupajući kosu u kolibu uđe
I klonu… S ognjišta pod kotlom se žare
Plamenovi hitri iz glavanja suhi’.
Tiho. Samo, katkad, iz ikone stare
Nešto lako prsne, pa opet mir gluhi.

Putanje su prazne. Staro selo sniva,
Samo što se gdjegdje koje okno zari.
Mračno. Jedva pogled prodre preko njiva
Na mlinicu ispod jablanova stari’.
Majka jošte čuči uz ognjište sama –
Prisluškuje, čeka, nada se, a s brda
Samo vjetar hukne… I studena čama
Obara se na nju kô hridina tvrda.

I dok mora noći svrh nje ostve trže
I svjetiljke nada iz duše joj krade,
Ona začu kako Vran Grgurov rže,
Jer ga zna po glasu kô kutnje čeljade.
S raspaljenom cjepkom od suhoga smrča
U noć jurnu sjajna, kô svjetlost oltara;
I ržući, s kose Vran preda nju strča
Sam, s krvavom ranom između rebara.

Ona vidi jasno… Sve vidje… Posrnu –
I zadnja se nada otkide iz duše…
Luč po kamu pade i sve u noć crnu,
Kô krvave zmije, iskre se prosuše.
Mrko drvlje šumi. Preko golih njiva
Polagano viju pahuljice krupne.
Tiho. Nigdje glasa. Selo davno sniva.
Samo vjetar negdje kanatima lupne.

1913.