Tags

, , , , ,

Još jabuka sunca zaronila nije,
Kô da s vrha gleda ono carsko djelo,
Gdje vitezi, jači od džinova svije’,
U Rijeku Crnu zagaziše smjelo.
Sa bedema riču topovi i grme;
A daleko, niz to polje vodoplavno,
Sa rijeke, zvoni pjesma kô od srme:
“Oj Moravo, moje selo ravno!”

Novembarska studen probija i reže.
Oni samo gaze i ne čuju više,
S meteriza, turskih, sve teže i teže,
Kako pljusak pada od olovne kiše.
Posrću i tonu, i visoko svrh ti’
Gomila se vija vrana jatô tavno,
A kô jedna poznata molitva još drhti:
“Oj Moravo, moje selo ravno!”

Svi upiru oči… Svima lice granu…
Gle, pred njima, kao bašta adiđara,
U večernjem sjaju zablista i planu
Stari Bitolj s gorom bijelih munara.
“Ura!” grmnu, jeknu… Za vrh sunca roni,
Po hrbatu greda rudi borje davno;
A s rijeke jošte topla pjesma zvoni:
“Oj Moravo, moje selo ravno!”

1913.